Biti osoba, a ne biti viđena.
Postojati, a proći neopaženo.
Kako nepošteno!
U epizodi Peg serije Solos (Amazon Prime Video, 2021.), Helen Mirren tumači ženu koja je cijeli život živjela u svijetu u kojem za nju nikada nije bilo mjesta. Prisutna, a ipak nevidljiva.
aj osjećaj nevidljivosti vodi je do odluke da se prijavi u svemirski program. Ako na Zemlji ne postoji prostor u kojem može jednostavno postojati, možda ga može pronaći u beskrajusvemira, mjesto koje je njezino, samo njezino, gdje konačno može biti svoja.
U kapsuli je sama i razgovara s umjetnom inteligencijom letjelice. AI ne vodi razgovor, ne ispravlja je, ne procjenjuje. Samo sluša. I dok sjedi tamo, osjećaj nevidljivosti, koji je pratilocijeli život, ponovno joj dolazi u misli i vraća se u trenutak iz svakodnevnog života na Zemlji, sasvim običan. Peg se vozi autobusom. Vožnja traje, no vozač je ne primijeti i odveze je do kraja rute, do spremišta. Tek tada joj kaže da je nije vidio, kao da je duh.
U tom trenutku Peg želi reći sve što nosi u sebi: da ima ideje, duhovitost, ritam u plesu, strastza bojom crvenog ruža, radost, živost, pamet, senzualnost — da je, jednostavno, osoba.
👉 Pogledajte video i fenomenalnu Helen Mirren u ulozi Peg (double click)
U toj sceni stane cijeli osjećaj života provedenog neprimijećeno. Kako nepošteno! Postojati, a prolaziti kroz svijet kao da te nitko ne vidi. Peg ne treba riječi da objasni tko je; dovoljno je da postoji, a svijet to ipak ne primjećuje.
Kad naučimo da je sigurnije biti nevidljiv
Taj osjećaj nevidljivosti nije jedinstven za Peg. Istraživanja rane privrženosti pokazuju da nitko ne dolazi na ovaj svijet s uvjerenjem da je bolje šutjeti, smanjiti se ili nestati (Bowlby, 1969). Um, da bi nas zaštitio, pamti situacije koje nas povrijeđuju i oblikuje unutarnja pravila, naučene obrasce koji nam pomažu preživjeti, čak i kada to znači potiskivanje vlastitihpotreba, emocija ili glasa (Brown et al., 2017; Schore, 2001). Tako se razvija strategijapreživljavanja: smanjiti se, ostati neprimijećen, kako bi se izbjegla bol ili odbacivanje.
U tom kontekstu, poruke poput „ne ističe se“, „budi tiho“ ili „nemoj smetati“ ne doživljavajuse samo kao savjeti, već se internaliziraju kao pravila preživljavanja.
Svako dijete dolazi na svijet s istim potrebama:
da bude viđeno,
voljeno,
zaštićeno,
povezano
i važno.
Kada te potrebe nisu zadovoljene — ne nužno zbog loše namjere, nego možda zbogemocionalne odsutnosti, preopterećenosti ili nesnalaženja odraslih — dijete se prilagođava. Tada um radi ono za što je stvoren — štiti nas. Pamti situaciju i stvara pravilo koje će nasdržati podalje od svega što bi nas moglo ponovno povrijediti.
Možda ste odrastali uz poruke poput:
• „Ne ističi se.“
• „Ne traži previše.“
• „Ne možeš imati sve.“
• „Budi skroman.“
• „Što će drugi reći?“
Ili ste svaki put kad biste zablistali dobili poruku da je to previše. Da se smanjite. Da se povučete.
Tako se stvara unutarnje pravilo. Ne kao svjesna odluka, nego kao strategija preživljavanja. Naučimo se tješiti u tišini. Naučimo progutati tugu prije nego što je itko vidi. Naučimo da je sigurnije biti neprimijećen.
A često je ispod toga strah: ako pokažem previše, ako tražim previše, ako osjetim previše, bit ću odbačena.
Osjetite snagu promjene
Istraživanja rane privrženosti pokazuju da nitko ne dolazi na ovaj svijet s uvjerenjem da je bolje šutjeti, smanjiti se ili nestati s ruba vlastitog života. Takva uvjerenja ne predstavljaju našidentitet, to su naučeni obrasci, oblikovani kroz iskustva odnosa, osobito u djetinjstvu(Bowlby, 1969).
Nastala su u trenucima kada su nam bila potrebna da bismo ostali sigurni i povezani. Ali ono što je nekad bilo zaštita, danas često postaje granica, teret ili bol.
Ako je um mogao stvoriti obrazac koji vas je štitio, može ga i transformirati kad više ne služi. Zahvaljujući neuroplastičnosti, mozak se može reorganizirati kada staro iskustvo dobije novo značenje.
Uz Rapid Transformational Therapy (RTT®) u iscjeljujućoj hipnozi možete:
osvijestiti trenutke u podsvijesti gdje su ta pravila nastala
razumjeti zašto su tada bila potrebna
otpustiti uvjerenja koja vas više ne štite
usvojiti nova, koja vam danas služe
Da je sigurno biti viđen.
Da ste dovoljno vrijedni.
Da vaše ideje i osjećaji imaju pravo postojati.
Ako u ovim riječima prepoznajete sebe, možda je ovo znak da je vrijeme da u sigurnomprostoru istražite gdje ste naučili nestati i kako se danas možete vratiti sebi.
Ne da postanete netko drugi, nego da prestanete živjeti po pravilima koja nikada nisu bilaistina o vama.
Jer biti osoba i biti viđena nikad nije bilo i nikad neće biti previše. To je vaše pravo!
Literatura
• Bowlby, J. (1969). Attachment and Loss, Vol. 1: Attachment. PsycNET link
• Brown, R., et al. (2017). Childhood Emotional Neglect and Adult Well-Being. Frontiers in Psychology
• Schore, A. (2001). The effects of early relational trauma on right brain development, affect regulation, and infant mental health. PMC link
