Nedavno sam gledala intervju s Janicom Kostelić u emisiji „(Ne)uspjeh prvaka“ sa Slavenom Bilićem, u kojem najuspješnija hrvatska sportašica govori o svojoj karijeri, uspjesima i odlukama koje su oblikovale njezin život. Zaintrigirao me način i ton na koji je govorila o svojim medaljama i fenomenalnim postignućima. Kao da su se dogodili sami od sebe, gotovo usput: skijala je jer je skijala, često joj je bilo hladno, oprema teška, ponekad je sve bilo samo igra. U jednom trenutku rekla je: “Moje medalje me ne definiraju.” Na pitanje voditelja je li svjesna što je postigla, samo je kratko odgovorila: “Ne volim pretjerivanja.”
Više od samih riječi, pažnju mi je privuklo nešto ispod njih. Taj odmak. Taj način na koji se vlastiti uspjeh drži na distanci.
Jer ja sam dugo živjela s osjećajem da nisam zaslužila svoja postignuća. Da su se stvari nekako dogodile, da sam imala sreće i da mi je splet okolnosti išao na ruku, da je pitanje trenutka kad će netko shvatiti da nisam dovoljno dobra. Taj uporni, tihi osjećaj da nemam pravo zauzeti mjesto na kojem jesam, to je imposter sindrom. Dok su me drugi vidjeli kao kraljicu, ja sam sebe vidjela kao pijuna.
Dok sam slušala Janicu, prvo sam prepoznala poznate obrasce: taj ton umanjivanja, taj odmak od vlastitog uspjeha. Ali onda sam shvatila da postoje dvije potpuno različite unutarnje pozicije koje izvana mogu zvučati gotovo isto.
Prva pozicija je imposter sindrom. To nije skromnost. Niti realno sagledavanje situacije. To je stalna unutarnja napetost, taj tihi osjećaj da nemate pravo biti vidljivi, zauzeti prostor ili primiti priznanje, da ste uljez i prevarant kojeg će svaki čas otkriti. Uspjeh ne donosi mir nego pritisak, stalnu potrebu za dokazivanjem, kao da se svaki trenutak mora potvrditi da ste dovoljno dobri.
Druga pozicija je zdrava neidentificiranost s egom. Tu nema straha ni tjeskobe. Nema unutarnje borbe. Uspjeh se ne doživljava kao dokaz vrijednosti, nego kao prirodan dio vašeg puta. Medalje i priznanja postoje, ali ne definiraju tko ste u svojoj biti.
Izvana te dvije pozicije mogu zvučati gotovo isto. I upravo zato je lako pobrkati mir s potiskivanjem, ili skromnost s nesigurnošću.
Ne znam koja je od te dvije priča Janičina. I iskreno, to nije ni važno. Ona je za mene bila samo okidač za razmišljanje.
Pravo pitanje je: gdje vi stojite u toj priči?
Mnogi ljudi koji objektivno jesu uspješni iznutra žive s osjećajem da to ne pripada njima. Imposter sindrom ne nestaje s diplomama, titulama, nagradama ili medaljama, često baš tada postaje glasniji. Zanimljivo je da su o tome javno govorili i ljudi poput Agathe Christie („I dalje se ne doživljavam u potpunosti kao autor, još uvijek imam osjećaj da se samo pretvaram da jesam.“, Michelle Obama („Još uvijek imam malo imposter sindroma. Taj osjećaj da me ne biste trebali shvaćati ozbiljno nikada u potpunosti ne nestane. Što ja uopće znam?“), Tom Hanks („Kako sam ja ovdje dospio? Kada će otkriti da sam, zapravo, prevarant i oduzeti mi sve?“). Lista je dugačka.
Dr. Valerie Young, vodeća stručnjakinja za istraživanje imposter sindroma, identificirala je pet tipova:
1. Perfekcionist – postavlja nemoguće visoke standarde i osjeća da je podbacio ako čak i mali ciljevi nisu ostvareni.
2. Stručnjak – osjeća da mora znati sve prije nego počne neki zadatak i boji se da će biti otkriven kao neiskusan.
3. Prirodni genij – vjeruje da bi sve trebalo ići lako i teško podnosi situacije kada treba uložiti trud.
4. Samostalni igrač – preferira raditi sam, jer traženje pomoći doživljava kao slabost.
5. Superjunak – tjera se da radi više i jače od svih da dokaže svoju vrijednost, često na štetu vlastite dobrobiti.
Ako želite provjeriti koliko su obrasci impostera prisutni u vašem životu, postoji i stručni članak koji nudi pitanja za samoprocjenu: 🔗 Confronting Impostor Syndrome — Medscape
Ono što sam kroz svoj rad i vlastito iskustvo naučila je ovo: imposter sindrom nije problem razuma. To nije nešto što se riješi afirmacijom ili realnim sagledavanjem činjenica. To je identitetski i tjelesni obrazac, naučeni osjećaj tko smije zauzeti prostor, tko smije biti vidljiv i tko smije uspjeti.
RTT® (Rapid Transformational Therapy) i imposter sindrom:
RTT® (Rapid Transformational Therapy) jemetoda koja koristi hipnoterapiju, psihoterapiju, NLP i bihevioralno kognitivne metode i ide do mjesta gdje, kada i zašto su ti obrasci nastali. Pomaže osvijestiti, transformirati i zamijeniti stare obrasce novim, podržavajućim uvjerenjima i osjećajima, tako da tijelo i podsvijest prihvate ono što razum već zna: uspjeh nije slučajan, imate pravo na njega, sigurno je biti vidljiv i priznat.
Kad se to dogodi, uspjeh prestaje biti sudac vaše vrijednosti. Postaje zapis vašeg puta i vašeg rasta. U toj igri života, vi niste pijun. U redu je zauzeti prostor, vidjeti se i priznati vlastitu vrijednost i vlastita postignuća, biti kraljica ili kralj koji poznaje svoju moć.
